Sagledajte stvari iz vise ugla. Nekada, to sto se krije u recima, moze i ne mora biti istina.
11. Septembra davnih devedesetih. Kroz tamu i sumrak proletela je Zvezda visoko na nebu. spustala se pravo ka meni. Pomisao koja mi je tog trenutka prosla kroz moždane vijuge bila je samo jedna. Da sve nestane i sve prestane.
Tmurne noći, danima mi provlače košmare kroz san. Padovi, ujedi, ubodi… Nestvarno a tako pociva na istini. Nisam ni sigurna koju noć za redom ne prospavanu vučem.
Tisti i boli neka seta i jad. Daleko si.
Daleko od očiju mojih, mog tela a tako blizu i kucas u meni.
Tama nad gradom u kojem provodim dane i noći…. Sve je pustoš, sve je prazno a ti opet..daleko.
Nisam ni mislila o tome koliko je tesko imati pa nemati. Vetrovi su poludeli, oluja i pljusak vec dva sata bez prestanka samaraju prozore nad mojom glavom. Čujem muziku u usima, valcer... plesemo. I negde u daljini vrisak deteta koje je ostalo bez igde ikoga. Samo, na pučini, u sred bure i nemilosrdi okeana. Tugo nebeska!, rekoh!!! Kad ce sve ovo prestati… Iluzija ili stvarnost?! Vapaji za toplinom, krici za mirom.
Dragi, kad tresnja procveta, i plod poraste. Seticu se tebe u tvojih rumenih obraza. To dete u meni koje te jos uvek želi, danima je samo… Na kraju sveta, bez igde ikoga. Siroče u majke a otkucaji mnogih po strani ne predstavljaju Nista. Tugo nebeska… Otvori mi nebo, dopusti da zračak Sunca ogreje moje odaje, da preplane ten na podslikanom platnu, hibiskus procveta i zamirise trasom. O, nevero moja, bes i sebičnost mi oduzmi… Otvori kavez koji me gusi.
Nedostajes mi čežnjo, nedostajes mi rano. Kad jutro osvane i zavesa zatreperi. Kad mačak zamjauče, ti me ne izneveri.
Dodaj komentar |
0 Trekbekovi